Međunarodne suradnje u zagrebačkom Uredu za kulturu

Zahvaljujući aktivnom znanju francuskog jezika ovog sam proljeća u Gradskom uredu za kulturu bila zadužena primiti gospođu Anne-Sophie Braud koja je francuski ataše za kulturu u Republici Hrvatskoj, a također je zamjenica direktora Francuskog instituta u Zagrebu. Sastanku su nazočili i njezini suradnici iz Francuskog instituta, kao i kolege iz Ministarstva kulture RH i Turističke zajednice grada Zagreba. Tema je bila Outings – projekt interaktivne ulične umjetnosti, čiji je autor francuski umjetnik Julien de Casabiaca, poznat po tomu da putuje u mnoge svjetske gradove kako bi na pročelja zgrada u uvećanom formatu aplicirao odabrane muzejske portrete i tako potaknuo lokalno stanovništvo da se poveže sa zbirkama svojih muzeja. Na oduševljenje zagrebačkoga kulturnog sektora konačno je i Zagreb došao na red za oslikavanje fasada, a umjetnik je za tu prigodu odabrao slavna djela velikoga Vlahe Bukovca.

Courants du Monde – program za frankofone u Parizu

Budući da sam sastanak vodila na francuskom jeziku, a također sam u najkraćemu mogućem roku učinila sve iz svoje nadležnosti neophodno za realizaciju projekta, gospođa Braud pitala me bih li se uz preporuku Francuskog veleposlanstva htjela prijaviti na natječaj za sudjelovanje u međunarodnom programu Courants du monde, koji se u organizaciji Ministarstva kulture Republike Francuske u listopadu održava u Parizu i njegovoj okolici. Kako je riječ o programu osmišljenome za već etablirane profesionalce iz područja kulture i umjetnosti, istog sam trenutka prihvatila tu fantastičnu ponudu naglasivši da sam počašćena biti kandidatkinjom Francuskog veleposlanstva u Zagrebu. Naime, na taj se program nije moguće samostalno prijaviti jer Ministarstvo kulture želi da se prva selekcija odigra prije nego što se u Parizu provede konačni odabir stipendista. Kandidatura je bila iznimno zahtjevna, na čak četrnaest stranica, pri čemu me posebno oduševilo to da je moj angažman odmah bio i nagrađen, što na žalost nije uvijek slučaj u mojoj domovini. Bila sam zapanjena kad mi je francusko Ministarstvo kulture čak mjesec dana prije roka neslužbeno javilo da mi je stipendija odobrena kako slučajno u to vrijeme ne bih prihvatila neku drugu profesionalnu obvezu. Poslije sam doznala da je u uži krug ušlo 80 kandidata iz cijeloga svijeta, od kojih je stipendiju dobilo samo nas 14.

U Ministarstvu kulture u srcu Pariza (nalazi se odmah uz Louvre) svaki je stipendist održao predavanje o kulturi svoje zemlje i vlastitom radu

Predavanja u šesnaest francuskih kulturnih ustanova

Netom prije putovanja dobila sam program koji me oborio s nogu, a doznala sam i da ćemo poslije Pariza nekoliko dana provesti na jugu Francuske u Montpellieru. Kako je tema programa bila Enjeux et mise en œuvre de la politique des publics dans les structures culturelles (Izazovi i provedba javne politike u kulturnim strukturama), u obrazovne je svrhe organiziran ciklus predavanja u čak 16 prestižnih kulturnih ustanova, što je uz umrežavanje sa stipendistima iz dvanaest zemalja svijeta omogućilo stjecanje novih kontakata i u francuskome kulturnom sektoru. Tako smo svi produbili postojeće znanje i stekli nove vještine koje smo poslije mogli prenijeti svojim kolegama, u mojem slučaju ravnateljima zagrebačkih muzeja. Budući da su povrh svega bili omogućeni i individualni susreti s profesionalcima iz triju slavnih kulturnih kuća po vlastitom izboru, odabrala sam Musée Picasso (Pariz), Éditions du Centre Pompidou (Pariz) & ICI—Centre chorégraphique national (Montpellier). Organizatori iz Ministarstva kulture smatrali su da je moj odabir jako ambiciozan i nisu mogli skriti iznenađenje kad sam im javila da mi je odobren čak i termin u izdavačkoj kući Éditions du Centre Pompidou, a zahvaljujući tom sastanku moja knjiga Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost čuva se u arhivi toga poznatoga francuskog izdavača specijaliziranoga za područje kulture i umjetnosti. Osim toga, znala sam da se djela moga omiljenog slikara Alekseja Javljenskoga čuvaju u fundusu Centra Georges Pompidou, stoga sam uz knjigu ostavila i unaprijed pripremljeni prijevod svojeg eseja Muzički ikonostas slikara Alekseja Javljenskoga kako bi bio dostupan svima zainteresiranima za stvaralaštvo toga iznimno zanimljivoga ruskoga modernističkog umjetnika.

Klaviri – lajtmotiv boravka u Parizu

Predavanja su bila tako zgusnuto organizirana da za turistička razgledavanja gotovo uopće nije bilo vremena. Ipak, u pauzama sam uživala skoknuti do omiljenih lokacija (kad sam u Parizu uvijek svratim do Place Vendôme jer je ondje živio pjesnik klavira Frédéric Chopin, a također me baš svaki put iznova fasciniraju elegantne proporcije Eiffelovog tornja). Budući da sam u Parizu do sada ukupno boravila već par mjeseci, svoga novog prijatelja iz Srbije Slobodana Bogojevića povela sam u obilazak jedinu slobodnu subotu koju smo imali na raspolaganju, pri čemu sam htjela da od „grada svjetlosti“ vidi što je moguće više jer je u njemu boravio prvi puta. Oboje smo zaključili da su iznenađenja neizbježna kad lutaš okolo naokolo poput pariškog flaneura, a nenadani susret s dućanom Steinwayevih klavira na adresi 230 Boulevard Saint-Germain bilo mi je jedno od najdražih. Ovog puta klaviri su me pratili tijekom cijelog boravka u Parizu, čak sam kao suvenir u metrou fotografirala plakat kojim su bile najavljene večeri šansone u izvedbi slavnoga francuskog glumca Gérarda Depardieua, no na žalost nisam mogla nazočiti ni jednoj od njih jer su se trebale održati poslije mojeg povratka u Zagreb.

Odškrinuta vrata kako bi još netko doživio isto predivno iskustvo

Ovaj program je toliko dobro organiziran da na dolasku i odlasku svaki stipendist na raspolaganju ima taxi službu, stoga sam neopisivo sretna da su uz moju pomoć preporuku Francuskog veleposlanstva do sad dobile još tri kolegice – jedna iz Knjižnica grada Zagreba, druga iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i treća iz Muzeja Mimara – i presretna sam da su sve tri osvojile stipendiju! Otkad sam se vratila želja mi je omogućiti što većem broju zagrebačkih profesionalaca to fantastično iskustvo, pri čemu ipak treba imati na umu da uspjeh ovisi isključivo o ozbiljnosti kandidature – preporuka je tek prvi korak na putu do uspjeha jer prijave stižu iz cijeloga svijeta, a konačni se izbor odvija u Parizu. No ja u naše ljude nimalo ne sumnjam, što se do sad pokazalo posve ispravnim!