Učiniti umjetnika „svojim“

Rano sam otkrila da je mi je Aleksandar Skrjabin najdraži skladatelj zahvaljujući tomu što je moja majka Tatjana Valić Rudan u mojemu ranom djetinjstvu još uvijek bila aktivna pijanistica (poslije je bila profesorica klavira). Uživala sam se igrati pod klavirom nadahnuta njezinim interpretacijama, a vrijedi istaknuti da je od Skrjabinovih skladbi za domaću televiziju snimila Dvije poeme. No unatoč tomu što sam oduvijek podjednako voljela slikarstvo i muziku, i premda sam obožavala mnoga velika imena iz povijesti likovnih umjetnosti, nikako nisam uspijevala pronaći slikara za kojega bih mogla reći da je uistinu „moj“. Tek kad smo jednom prigodom u kasnim večernjim satima majka i ja uz već upaljeni televizor slučajno nabasale na pet-minutnu BBC-jevu emisiju o slikarstvu (svaka je bila posvećena jednom umjetniku) prvi put vidjela sam djela meni do tada nepoznatoga ruskog slikara, koji je živio i radio u Njemačkoj i Švicarskoj. Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo obje ostale kao ukopane pod dojmom jedne od njegovih apstraktnih glava, koju je autor emisije znalački povezao s nekom istaknutom ruskom ikonom. Istog časa obje smo sjele i do kraja emisije nijemo upijale platna zagonetne ljepote koja je umjetnik nizao kao da je njima htio dohvatiti beskraj. Od te večeri moj najdraži slikar je široj publici nažalost još uvijek nedovoljno poznat umjetnik Aleksej Javljenski (u zapadnoj literaturi Alexej von Jawlensky).

Virtualna izložba Apstraktnih glava osmišljena za moga doktorskog studija na ALU u Zagrebu (elektronska glazba: Robert Selimović)

Umjetnost je čežnja za Bogom

Aleksej Javljenski (Toržok, 13. ožujka 1864. – Wiesbaden, 15. ožujka 1941.) jedan je od modernih slikara poteklih iz Rusije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Veći dio svoje umjetničke karijere proveo je u Njemačkoj, u kojoj je svoje slikarstvo podvrgnuo ekspresionističkom i apstraktnom izrazu. Još od studentskih dana bio je povezan s Kandinskim, s kojim je uz Paula Kleea i Lyonela Feiningera bio u skupini Plava četvorka, osnovanoj 1924. godine. Unatoč tomu, ne može ga se identificirati ni s jednim stilskim pokretom – on je bio veliki istraživač duše dvadesetog stoljeća za kojega je umjetnost bila „čežnja za Bogom.“ U prvom slikarskom razdoblju uglavnom je slikao pejzaže, portrete i mrtve prirode, u drugom je bio zaokupljen slikarskim serijama Varijacije na temu krajolika (1914.–1921.), Mistične glave (1917.–1919.), Spasiteljeva lica (1917.–1923.) i Apstraktne glave (1918.–1935.), da bi posljednje umjetničko razdoblje započeo Apstraktniim glavama i dovršio Meditacijama. Danas se slike Alekseja Javljenskoga mogu pronaći u gotovo svim vodećim svjetskim muzejima, a mnoga njegova djela čine stalni umjetnički postav Muzeja grada Wiesbadena (Njemačka) i Muzeja Norton Simon u Pasadeni (SAD).

Sotheby’s Publications

Budući da studenti za vrijeme doktorskog studija obično slijede svoje strasti, nije neobično da sam za temu svoje disertacije odabrala upravo umjetnost Javljenskoga i Skrjabina, a povezala sam ih s trećim meni dragim umjetnikom, pijanistom Ivom Pogorelićem. Poslije sam rezultate svojih istraživanja na višoj literarnoj razini objavila u knjizi eseja naslovljenoj Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, a priča kako je knjiga dospjela u Švicarsku i na web-stranicu moga omiljenog slikara anegdota je koja će me grijati cijeloga života: još dok sam pisala svoj doktorski rad, moj brat Igor Rudan poklonio mi je tri debele knjige o Javljenskom kako bih imala iz čega studirati (Sotheby’s Publications). Tad sam otkrila da je slikarova unuka, gospođa Angelica Jawlensky-Bianconi, u njima napisala brojne tekstove i naravno da sam je u svojem radu citirala.

Susret sa slikarovom unukom

Pomislila sam kako bi gđa. Jawlensky-Bianconi sigurno voljela znati da netko u Hrvatskoj obožava umjetnost njezina djeda i da piše poglavlje svoje disertacije o njegovu serijskom slikarstvu, ali nigdje – ni na internetu ni u knjizi – nisam mogla pronaći nikakav podatak o kontaktu. No kad mi je za potrebe objavljivanja knjige trebalo dopuštenje za tiskanje slika, obratila sam se Alexej von Jawlensky Archivu, čije je sjedište u Locarnu u Švicarskoj, i ljubazno zamolila da mi se dopusti reproducirati niz slika objašnjavajući kako nema smisla publicirati tekst o slikaru bez likovnih priloga. Budući da tada nisam imala pojma hoće li mi ta institucija uopće odgovoriti, što bi zbog zakona o autorskom pravu onemogućilo izdavanje knjige, sastala sam se s prijateljicom Natašom Šakić kako bih se uz kavu oslobodila stresa, jer cijela stvar za mene je bila pitanje života i smrti. Kad smo, još uvijek bez odgovora, već sjele u auto i krenule kući, iznenada smo čule zvuk e-maila i čim sam ga otvorila shvatila sam da mi gđa. Jawlensky-Bianconi osobno odgovara uz prekrasne riječi podrške izražavajući želju da Arhiv otkupi moju knjigu i time podrži moj rad! Nataša i ja vrištale smo od sreće, a auto je na zgražanje slučajnih prolaznika od skakanja jedva održao ravnotežu!

Biti istaknut na web-stranici omiljenog umjetnika – neprocjenjivo iskustvo!

Kad je knjiga konačno bila objavljena u najkraćem je roku stigla u Švicarsku, a Alexej von Jawlensky-Archiv, bez da mi je to najavio, na svojoj je službenoj web-stranici objavio njezin naslov i tako međunarodnoj javnosti otkrio njezino postojanje. Zato sam Muzički ikonostas, poglavlje o slikarstvu Javljenskoga, odmah prevela na engleski i poslala u Švicarsku kako bi moj tekst bio dostupan svima koji poput mene vole i istražuju djelo tog velikana moderne umjetnosti.