Dolazak u Moskvu na konferenciju organiziranu u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Listopad je i konačno sam u Moskvi, gradu koji sam oduvijek htjela posjetiti jer je u njemu živio i stvarao meni najdraži skladatelj Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.). Njegov stan nalazi se odmah uz Ulicu Arbat koja je opisana u brojnim ruskim književnim djelima, a kako je Bulgakov u svojem mističnom romanu Majstor i Margarita dočarao čak i prelet preko nje, odlučila sam kako će odabrani hotel morati biti u njoj, ili barem u najvećoj mogućoj blizini (pritom sam se ipak nadala da ću za razliku od pjesnika Bezdomnija i urednika Berlioza uspjeti izbjeći nenadani susret s vragom). Shvativši da se hotel koji mi se sviđa nalazi u „Kompozitorskoj“ ulici, više nije bilo dvojbe gdje odsjesti, a Googleove karte pokazale su da su Skrjabinov i Puškinov muzej udaljeni svega dvije-tri minute hoda.

Slavna Ulica Arbat u kojoj su glavni protagonisti brojnih ruskih književnih djela doživjeli nezaboravne trenutke

Interdisciplinarnost temeljena na sinesteziji

Zgrada u kojoj je živio Skrjabin danas je cijela prenamijenjena u njegov memorijalni muzej, stoga se u prizemlju nalazi dvorana za komorne koncerte, izlaganja, predavanja i sl., dok je na prvom katu izvorno očuvani Skrjabinov stan zajedno s njegovim Bechsteinovim klavirom, na kojemu su poslije svirali brojni slavni pijanisti (Sofronitski, Neuhaus, Horowitz, Van Cliburn, Pletnjov i dr.). Susjedna je zgrada nedavno također rekonstruirana i adaptirana, tako da se odmah uz muzej nalazi i koncertna dvorana (samo treba proći dvorištem), a vrijedi spomenuti i to da je dvorana skrjabinovski obogaćena svjetlosnim efektima podsjećajući nas da je riječ o vizionaru koji je daleko ispred svoga vremena postavio temelje suvremenog light-showa. Za svoju skladbu Prometej: Poema vatre Skrjabin je skladao i dionicu za svjetlosne orgulje kako bi muzičku harmoniju preveo u strukturu boja, a smatra se da je pod utjecajem sinestezije, fenomena povezivanja različitih osjetila u njihovu međusobnu prožimanju, spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću nijansu (o tomu više u mojoj knjizi Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost). Njegov je sustav boja usklađen s muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca Newtona, što je vidljivo na svjetlosnom uređaju s početka 20. stoljeća (slika sa šarenim lampicama).

Moskva kao golema Fibonaccijeva spirala

Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao, jer kao što nakon šetnje Pragom postane jasno da Kafkin Preobražaj nije mogao nastati nigdje drugdje, tako u Moskvi postane jasno da Skrjabinove gipke melodijske strukture, u čijoj se kromatici izvođač u bilo kojem trenutku memorijski može izgubiti, svoje podrijetlo možda imaju upravo u urbanističkoj strukturi njegova grada. Doista je bilo teško razviti osjećaj o tomu gdje je sjever, a gdje jug, zapravo u Moskvi se na prvu gotovo nemoguće orijentirati uopće. Stoga kad bih jednom riječju morala opisati Moskvu, bila bi to riječ „vir“. Onoga trenutka kad uroniš u duh i bit toga grada imaš osjećaj da si se, ni sam ne znaš kako, najednom zatekao u golemoj Fibonaccijevoj spirali, i ne preostaje ti drugo nego u ritmu Šostakovičevog Drugog valcera korak po korak zatvarati krug po krug, sve dok se ne nađeš u ishodišnoj točki, a tad ti pred očima zasja sva plameno-živopisna ljepota crkve sv. Vasilija Blaženoga. Mora biti da Ivan Grozni ipak nije bio tako užasan kad je iza sebe ostavio tako bajkovito zdanje, no istog časa kad se teška srca odlučiš udaljiti, shvatiš da se Šostakovičev odmjereni valcer pretvorio u Hačaturjanov sudbonosni tročetvrtinski takt i u tom zamaskiranom ubrzanju još mi uvijek nije jasno kako sam se poslije Crvenog trga našla ispred Boljšoj teatra, jer bila sam sigurna da se nalazi na suprotnoj strani. 

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala predugačka, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.