Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Stara je godina i zadnji je čas za oprostiti se, a može li se to učiniti bolje nego uz prisjećanje na najbolji trenutak koji sam doživjela u 2018.? Naravno da je riječ o sudjelovanju na konferenciji organiziranoj u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, slavnoga ruskog kompozitora i pijanista. Budući da sam njegovu mističnom akordu posvetila cijelo prvo poglavlje svoje knjige pod naslovom Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost i podnaslovom Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, Skrjabinov me muzej pozvao u Moskvu predstaviti rezultate moga rada, kao i poslušati što drugi umjetnici i istraživači imaju za reći o Skrjabinovoj umjetnosti. Naslov poglavlja je Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista, jer u mističnom sam akordu tijekom istraživanja razabrala figuru u pokretu koja zaživi onoga trenutka kad Skrjabin poput lutkara iz težišta svoje duhovne tvorevine upravlja zvukovnim svijetom.

Poseban je doživljaj prošetati Moskvom noću zbog neobične topline kojom zrači taj često ledeni grad

Vers la flamme poput plamene forme katedrale sv. Vasilija Blaženoga

Nakon posjeta Moskvi čini mi se da pokretljivost mističnog akorda osim u urbanističkoj strukturi toga grada svoje podrijetlo možda još i više ima u plamenoj formi crkve sv. Vasilija Blaženoga, stoga se odluka na ekranu projicirati vatru dok pričam o Skrjabinovim kompozicijama Vers la flamme (Prema plamenu) i Prometej: Poema vatre u tom kontekstu također pokazala prikladnom, a očito ni Stravinski nije bio daleko od te ideje kad je skladao svima poznatu Žar pticu. Sve više imam dojam da su mnogi ruski umjetnici u toj živopisnoj katedrali pronašli duhovni pokretač za svoje umjetničke koncepte, a kako je smještena u samom ishodištu Moskve, ne mogu se oteti dojmu da je upravo ona vječnim ognjištem svih Rusa, koje za beskrajnih zimskih noći ima moć odmrznuti čak i najledenija srca. Ipak, najveći interes publike primijetila sam kad sam prikazala zadnju sliku – spiralu Sir Jamesa Frasera, i tek sad shvaćam da sam puno prije odlaska u Moskvu odabirom toga slikovnog primjera već vlastitom knjigom anticipirala svoj budući doživljaj ritma, harmonije i melodije grada u kojemu su stvarali brojni ruski velikani (više o tomu vidi u 1. dijelu putopisa).

Brojna nova poznanstva i prijateljstva

Da se vratim konferenciji – divno je bilo družiti se s djelatnicima muzeja i profesorima s Moskovskog i Petrogradskog konzervatorija, a termin koji sam dobila za mene je bio velika čast: drugoga dana prvo je predavanje održao akademik Atanas Kurtev (poznati bugarski pijanist koji predaje na brojnim europskim frankofonim konzervatorijima), poslije njega izlagala sam ja, a onda je nastupio Aleksandar Serafimovič Skrjabin – Skrjabinov potomak i predsjednik Skrjabinove zaklade i počasni predsjednik Skrjabinovog društva sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Kako ne govorim ruski, predavanje sam pripremila na engleskom te sam tekst poslala u Muzej kolegi Aregu Mekhakyanu koji je, uz to što je i sam pripremio iznimno zanimljivo predavanje o povezanosti Skrjabinove muzike i istočne filozofije, bio ljubazan unaprijed ga prevesti na ruski kako bi uz moje izlaganje simultano mogao čitati dio po dio. Kad sam stala pred publiku svi su, dakle, očekivali da ću progovoriti na engleskom, ali kako sam u znak poštovanja i zahvalnosti prvih par rečenica pripremila na tečnom ruskom (tjedan dana vježbala sam pravilne akcente), nikad neću zaboraviti spontani osmijeh publike kao reakciju na to iznenađenje. Svi su tijekom konferencije bili jako ljubazni – Vladimir Popkov, voditelj Odjela znanstvenih istraživanja, brinuo je o tomu da od prvog poziva na konferenciju pa sve do odlaska iz Moskve sve teče glatko, a jedna od najzanimljivijih osoba koje sam upoznala bila je gospođa Valentina Vasiljevna Rubtsova, glavna urednica časopisa Muzika.

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi u povodu svoje 100. obljetnice postojanja volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!