Osnutak Skrjabinovog društva

U četvrtak, 14. studenoga 2019., na Muzičkoj akademiji u Zagrebu održana je Osnivačka skupština Hrvatskog društva „Aleksandar Skrjabin“ – za predsjednika je izabran prof. Ruben Dalibaltayan, za potpredsjednika prof. dr. Veljko Glodić, za tajnicu prof. Julia Gubajdullina, a za sebe osmišljeno mjesto izvršne direktorice prepustila sam Krešimiru Starčeviću. Počasni predsjednik je dr.sc. Aleksandar Serafimovič Skrjabin – Skrjabinov potomak, a osobita mi je čast i zadovoljstvo bila prihvatiti počasno članstvo, koje smo svojim entuzijazmom zaslužili g. Božo Kovačević (bivši veleposlanik Republike Hrvatske u Moskvi) i ja kao osoba koja je doktorirala na Skrjabinu te objavila knjigu Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost : Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, u kojoj je poglavlje posvećeno tome meni od djetinjstva najdražem skladatelju. Predavanje o Skrjabinovu mističnom akordu do sad sam održala na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, na Muzičkoj akademiiji u Zagrebu kad sam promovirala svoju knjigu, u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Bauhausa, ali i u Moskvi u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinova memorijalnog muzeja, o čemu sam prošle godine u ovo vrijeme objavila putopis.

Moj govor na Osnivačkoj skupštini najavili su prof. Ruben Dalibaltayan i prof. dr.art. Veljko Glodić

Priče iz Moskve nikoga nisu ostavile ravnodušnim

Atmosfera na skupštini prštala je pozitivnom energijom, a publika je mogla uživati u sadržaju pisama podrške, koja su novoosnovanom društvu uputili Aleksandar Serafimovič Skrjabin i Skrjabinov muzej iz Moskve. a priče koje su pritom ispričali svi govornici bile su fascinantne. Tako je osobit utisak na publiku ostavila priča g. Kovačevića o tomu kako je i gdje upoznao Aleksandra Serafimoviča – bilo je to 2007. u Glinkinom muzeju kad je Aleksandar Serafimovič slavio svoj 60. rođendan, a tad su se na istom mjestu našli on kao Skrjabinov potomak te potomci Sergeja Rahmanjinova i Borisa Pasternaka, što je doista – kako je zaključio Božo Kovačević – moguće doživjeti samo u Moskvi. Mnoga divna iskustva iz Moskve s nama je također podijelio prof. Glodić, dok je prof. Dalibaltayan predstavio Društvo, a g. Starčević istaknuo ciljeve koje će društvo nastojati ostvariti. Čast mi je biti u društvu tako uglednih pojedinaca, ujedno predivnih ljudi!

Susret s brojnim prijateljima muzičarima

Kako su moje prijateljice Lada Radić i Sandra Belak spontano snimale brojne fotografije i video-radove (na čemu im od srca zahvaljujem), u cijelosti su snimile samo moj govor koji ovom prigodom objavljujem, a također zahvaljujem prof. Dalibaltayanu i prof. Glodiću što su se tom prigodom tako lijepo izrazili o mojem radu. Budući da često u okviru posla kao gradonačelnikova izaslanica nazočim kulturnim događanjima, uvijek sam se pitala što ću učiniti ako mi se ikad dogodi da ću morati nešto javno reći, a da nisam unaprijed pripremljena na tu mogućnost – i upravo mi je ova Osnivačka skupština priuštila takvu situaciju. Stoga mi je strašno puno značilo to da su mi na govoru poslije čestitali veliki Davorin Kempf, hrvatski skladatelj, dirigent i pedagog, kao i Bosiljka Perić Kempf, naša ugledna muzikologinja, glazbena kritičarka i publicistkinja. No, osim druženja sa svojim dragim prijateljicama, kao i dragom gospođom Ksenijom Pavlinić-Tomašegović iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti te gospođom Elizabetom Lalevskom (suprugom g. Kovačevića), možda me najviše razveselio neočekivani ponovni susret s našim sjajnim pijanistom Harijem Gusekom, čije mi interpretacije Skrjabinovih djela i razgovori o Skrjabinu trajno odzvanjaju u ušima, zajedno s razgovorima koje sam tijekom života vodila s mojim nedavno preminulim profesorom, mentorom i prijateljem, našim velikim skladateljem Bogdanom Gagićem.

Forum – časopis Razreda za književnost HAZU objavio moj najnoviji esej

Prošli tjedan bio je sasvim podnošljiv – nakon radnog ljeta jedan po jedan nižu se rezultati pa sam u utorak iz Ureda za kulturu pod pauzom skoknula do Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti po autorski primjerak Foruma u kojemu mi je objavljen esej pod naslovom Slikarski memento u prostoru onkraj povijesti : Fabijanićev hommage Ivi Šebalju 100 godina poslije Spenglerove Propasti Zapada. Oswald Spengler i njegova kolosalna knjiga ponovno su bili kamen temeljac za moje suvremene koncepte, a ovaj put također su nezaobilazni bili Goethe, Nietzsche, Thomas Mann, ali i Višnja Machiedo sa svojim remek-djelom o francuskom nadrealizmu (knjiga je to u kojoj nije sigurno tko je bolji – nadrealisti ili Machiedo koja ih interpretira, pa nije čudo da je od Francuske vlade za svoja postignuća dobila Orden legije časti). Nabrojani, ali i mnogi drugi autori pomogli su mi argumentirati interpretaciju fantastične izložbe Ive Šebalja koju je ovog proljeća u Modernoj galeriji u Zagrebu postavio moj profesor, mentor i prijatelj, veliki hrvatski arhitekt Nenad Fabijanić.

Oswald Spengler i Godine odluke

Kako mi je Spengler najdraži filozof i jedan od najdražih autora uopće, slučajnost koja mi se dogodila na povratku iz HAZU pozitivno me šokirala. Naime, kad sam prolazila Teslinom ulicom pogled mi je skliznuo na izlog AGM-ove knjižare i imala sam što vidjeti: u prvom redu bio je istaknut tek objavljeni prijevod njegovih Godina odluke, knjige koju sam već htjela kupiti na engleskom jer njemački, na žalost, ne govorim tako dobro da bih Spenglera mogla čitati u izvorniku (što je prava šteta jer on piše na tako visokoj literarnoj razini da je mogao, a možda i trebao biti književnik). No kad sam još malo bolje pogledala, cijeli susjedni izlog bio je uređen samo njegovom knjigom Čovjek i tehnika koju već imam, stoga sam na povratku iz HAZU uz Forum sa sobom odmah ponijela i jednog Spenglera.

Oswald Spengler: Godine odluke – knjiga omiljenog autora koju sam u izlogu AGM-ove knjižare ugledala na povratku iz HAZU

Autori koji su pisali u Forumu

Treba li uopće isticati kakva mi je čast biti na naslovnici Foruma, časopisa za književnost čiji je urednik bio veliki Miroslav Krleža (mogla sam biti u Kronikama što bi također bilo krasno, ili moj rad nije morao biti selektiran za objavljivanje uopće), a samo neka od velikih imena koja su zaslužila biti na naslovnici su: Viktor Žmegač, Luko Paljetak, Tonko Maroević, Mladen Machiedo, Pavao Pavličić, Julijana Matanović, Ivo Brešan, Dorta Jagić, Dubravko Detoni, Petar Selem, Krešimir Nemec, Ante Stamać, Ivan Aralica, Goran Tribuson, Slobodan Novak, Zvonimir Mrkonjić, Slobodan Šnajder, Jakša Fiamengo, Žarko Paić, Drago Štambuk, Slavko Jendričko, uz koje Forum često objavljuje i prijevode književnih velikana – od Dantea do Jesenjina, Lorce i mnogih drugih. Doista je nezahvalno nabrajati jer nekoga strašno važnoga čovjek baš uvijek nekako zaboravi pa se zbog toga unaprijed ispričavam, a također molim imajte na umu da spomenuta imena nisam navodila po abecedi nego u „nadrealističkom ludilu“.

Podrška velikih malima

Epilog: moja knjiga Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića od prošlog se tjedna čuva i u Knjižnici HAZU, a nakon što je od 2017. godine istaknuta na službenoj web-stranici Alexej von Jawlensky Archiva u Švicarskoj, sad je također istaknuta i na službenoj web-stranici legendarnog pijanista Ive Pogorelića, na čemu Maestru od srca zahvaljujem. Velika je stvar kada netko svjetski poznat iskaže podršku prilično anonimnoj autorici – to je ujedno jako, jako hrabro! Stoga koristim upravo ovaj trenutak za istaknuti kako mojih eseja uopće ne bi bilo kad ne bi postojali fantastični umjetnici i kreativci čija djela interpretiram, pri čemu je Pogorelić kao muzički interpret tijekom cijeloga mojeg života na mene izvršio enorman utjecaj pa sad ja u mediju različitom od njegova nastojim činiti zapravo isto što i on, a to je prodrijeti u srž izvorna umjetničkog djela i prezentirati ga na originalan način.

Obilježavanje 100. obljetnice osnutka Bauhausa

U travnju ove godine Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu omogućio mi je predivan doživljaj kad me pozvao održati predavanje u okviru svojega edukivnog programa – za mene kao autoricu doista je bila velika stvar moći predstaviti svoju knjigu Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost u tom suvremenom hramu kulture i umjetnosti! Mislim da nije potrebno posebno isticati kakva mi je radost i čast bila održati predavanje u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Bauhausa u jednoj tako važnoj i vrijednoj ustanovi, koja je svojim izvrsnim programom Zagreb i Hrvatsku odavno upisala na kulturnu kartu Europe i svijeta.

Sve je bilo toliko lijepo uređeno da sam zanijemila kad sam vidjela kako predivno izgleda „pozornica“ postavljena za mene – mogla sam birati hoću li nastupiti u dvorani za predavanja ili u prostoru izložbe, a odabrala sam prostor izložbe jer mi je odmah bilo jasno da je kulisa koja se sastojala od umjetničkih djela Josefa i Anni Albers, dvoje slavnih predstavnika Bauhausa, bila nenadmašna. Ravnateljici Muzeja suvremene umjetnosti, gđi dr.sc. Snježani Pintarić, neizmjerno sam zahvalna na fantastičnoj uvodnoj riječi, pri čemu me zadivila načinom kako je moj rad (istraživanje kromatskih fantazija Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića) spretno povezala s kromatskim fantazijama spomenutih umjetnika.

Ambijent bez premca: držim predavanje o apstraktnoj reproduktivnoj umjetnosti okružena apstraktnim platnima slavnih Josefa i Anni Albers

Reproduktivna umjetnost kao prostor interpretacije originalnih djela

Kako sam konačno uspjela urediti i video predavanja, nadam se da će biti zanimljiv svima zainteresiranima za reproduktivnu umjetnost kao prostor interpretacije već ostvarenih umjetničkih djela. Na početku je malo bučno jer je zgrada MSU osmišljena tako da se postigne maksimum otvorenosti i komunikacije (zidovi uglavnom nisu sagrađeni do stropa), a kako je ulazak u izložbeni prostor također posve otvoren nikako se nije moguće izolirati od okolnih zvukova. Unatoč tomu, sigurna sam da nikome neće smetati dječica koja su se igrala u susjednom prostoru, a njihova zanesenost i tako utihne već nakon prvih par minuta. Bilo mi je drago ovako iz prve ruke čuti da djeca posjećuju Muzeje i da MSU ima bogat edukativni program za sve generacije – čestitam voditeljici Odjela za edukaciju MSU Dunji Martić Štefan!

Dolazak mladih plesača iz Škole suvremenog plesa

Kako sam znala da su dolazak na predavanje najavili plesači iz Škole suvremenog plesa Ane Maletić, prilagodila sam sadržaj predavanja njihovim potrebama i skratila sve što za njih nije bilo prioritet, zbog čega su poglavlja o Javljenskome i Pogoreliću nužno malo ispaštala. Ta će poglavlja više zablistati nekom drugom prigodom jer nemoguće mi je u 45 minuta u cijelosti obuhvatiti svoju sadržajem bogato nabijenu knjigu, dostupnu u Superknjižari i u dućanu Matice hrvatske u Zagrebu. Predavanje također sadrži i dva moja video-rada: video pod naslovom Muzički ikonostas slikara Alekseja Javljenskoga za koji je elektronsku muziku skladao Robert Selimović, i video Multidisciplinarne virtualne instalacije, čime sam predavanju dodala još dvije dionice kako bih pisanu riječ interdisciplinarno nadopunila slikom i zvukom. Kamera je na žalost imala ograničenje snimanja od 30 minuta, no zvuk je na sreću ipak snimljen u cijelosti, stoga sam u drugom dijelu videa mogla napraviti animaciju od fotografija i slika predavanja, koje je bilo obogaćeno i velikim brojem likovnih i glazbenih priloga. U tom se dijelu također moj glas čuje bolje, ali zbog svih tehničkih izazova savjetujem da se za vrijeme gledanja stave slušalice.

Jedan od divnih trenutaka za pamćenje

Meni je ovo iskustvo doista bilo jedan od onih divnih trenutaka za pamćenje, stoga hvala kolegici Dunji Martic Štefan na svemu što je učinila da predavanje bude tako lijepo najavljeno i organizirano. Također zahvaljujem svima koji su došli i svima zainteresiranima za ovu temu – moja prijateljica Lada Radić snimila je mnoge ove krasne fotografije, a oduševilo me i koliko je ljudi odmah odlučilo kupiti moju knjigu – neki za sebe, a neki čak i više primjeraka za svoje institucije. Hvala na podršci i divnom druženju koje me ispunilo ogromnom količinom pozitivne energije!

Putovanje u Moskvu na konferenciju organiziranu u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Stara je godina i zadnji je čas za oprostiti se, a može li se to učiniti bolje nego uz prisjećanje na najbolji trenutak koji sam doživjela u 2018.? Naravno da je riječ o sudjelovanju na konferenciji organiziranoj u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Memorijalnog muzeja Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, slavnoga ruskog kompozitora i pijanista. Budući da sam njegovu mističnom akordu posvetila cijelo prvo poglavlje svoje knjige pod naslovom Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost i podnaslovom Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, Skrjabinov me muzej pozvao u Moskvu predstaviti rezultate moga rada, kao i poslušati što drugi umjetnici i istraživači imaju za reći o Skrjabinovoj umjetnosti. Naslov poglavlja je Mistični akord Aleksandra Skrjabina kao marioneta Heinricha von Kleista, jer u mističnom sam akordu tijekom istraživanja razabrala figuru u pokretu koja zaživi onoga trenutka kad Skrjabin poput lutkara iz težišta svoje duhovne tvorevine upravlja zvukovnim svijetom.

Poseban je doživljaj prošetati Moskvom noću zbog neobične topline kojom zrači taj često ledeni grad

Vers la flamme poput plamene forme katedrale sv. Vasilija Blaženoga

Nakon posjeta Moskvi čini mi se da pokretljivost mističnog akorda osim u urbanističkoj strukturi toga grada svoje podrijetlo možda još i više ima u plamenoj formi crkve sv. Vasilija Blaženoga, stoga se odluka na ekranu projicirati vatru dok pričam o Skrjabinovim kompozicijama Vers la flamme (Prema plamenu) i Prometej: Poema vatre u tom kontekstu također pokazala prikladnom, a očito ni Stravinski nije bio daleko od te ideje kad je skladao svima poznatu Žar pticu. Sve više imam dojam da su mnogi ruski umjetnici u toj živopisnoj katedrali pronašli duhovni pokretač za svoje umjetničke koncepte, a kako je smještena u samom ishodištu Moskve, ne mogu se oteti dojmu da je upravo ona vječnim ognjištem svih Rusa, koje za beskrajnih zimskih noći ima moć odmrznuti čak i najledenija srca. Ipak, najveći interes publike primijetila sam kad sam prikazala zadnju sliku – spiralu Sir Jamesa Frasera, i tek sad shvaćam da sam puno prije odlaska u Moskvu odabirom toga slikovnog primjera već vlastitom knjigom anticipirala svoj budući doživljaj ritma, harmonije i melodije grada u kojemu su stvarali brojni ruski velikani (više o tomu vidi u 1. dijelu putopisa).

Brojna nova poznanstva i prijateljstva

Da se vratim konferenciji – divno je bilo družiti se s djelatnicima muzeja i profesorima s Moskovskog i Petrogradskog konzervatorija, a termin koji sam dobila za mene je bio velika čast: drugoga dana prvo je predavanje održao akademik Atanas Kurtev (poznati bugarski pijanist koji predaje na brojnim europskim frankofonim konzervatorijima), poslije njega izlagala sam ja, a onda je nastupio Aleksandar Serafimovič Skrjabin – Skrjabinov potomak i predsjednik Skrjabinove zaklade i počasni predsjednik Skrjabinovog društva sa sjedištem u Velikoj Britaniji. Kako ne govorim ruski, predavanje sam pripremila na engleskom te sam tekst poslala u Muzej kolegi Aregu Mekhakyanu koji je, uz to što je i sam pripremio iznimno zanimljivo predavanje o povezanosti Skrjabinove muzike i istočne filozofije, bio ljubazan unaprijed ga prevesti na ruski kako bi uz moje izlaganje simultano mogao čitati dio po dio. Kad sam stala pred publiku svi su, dakle, očekivali da ću progovoriti na engleskom, ali kako sam u znak poštovanja i zahvalnosti prvih par rečenica pripremila na tečnom ruskom (tjedan dana vježbala sam pravilne akcente), nikad neću zaboraviti spontani osmijeh publike kao reakciju na to iznenađenje. Svi su tijekom konferencije bili jako ljubazni – Vladimir Popkov, voditelj Odjela znanstvenih istraživanja, brinuo je o tomu da od prvog poziva na konferenciju pa sve do odlaska iz Moskve sve teče glatko, a jedna od najzanimljivijih osoba koje sam upoznala bila je gospođa Valentina Vasiljevna Rubtsova, glavna urednica časopisa Muzika.

Stvarne životne priče često su nalik bajci

Budući da svaka priča koja graniči s bajkom uvijek ima i nenadani epilog, ni ova nije nimalo različita: kad sam se već vratila u Zagreb, Skrjabinov Muzej kontaktirao me i javio da bi u povodu svoje 100. obljetnice postojanja volio na ruskom objaviti moj cjeloviti rad o mističnom akordu! Budući da je prijevod na strani jezik najveći san svih autora, odmah sam se bacila na posao jer 80 stranica žurno je trebalo prevesti na engleski kako bi ga Muzej odmah potom mogao prevesti na ruski i objaviti iduće godine. Ne treba posebno isticati da je naznaka kako bi i Nova godina mogla biti jednako dobra kao protekla za mene najbolji mogući završetak 2018., stoga u Skrjabinovom duhu svim čitateljima ovim putem želim ostvarenje svih kromatskih fantazija i svako dobro u 2019. godini!

Dolazak u Moskvu na konferenciju organiziranu u povodu obilježavanja 100. obljetnice osnutka Skrjabinovog muzeja

Listopad je i konačno sam u Moskvi, gradu koji sam oduvijek htjela posjetiti jer je u njemu živio i stvarao meni najdraži skladatelj Aleksandar Nikolajevič Skrjabin (Moskva, 6. siječnja 1872. – Moskva, 27. travnja 1915.). Njegov stan nalazi se odmah uz Ulicu Arbat koja je opisana u brojnim ruskim književnim djelima, a kako je Bulgakov u svojem mističnom romanu Majstor i Margarita dočarao čak i prelet preko nje, odlučila sam kako će odabrani hotel morati biti u njoj, ili barem u najvećoj mogućoj blizini (pritom sam se ipak nadala da ću za razliku od pjesnika Bezdomnija i urednika Berlioza uspjeti izbjeći nenadani susret s vragom). Shvativši da se hotel koji mi se sviđa nalazi u „Kompozitorskoj“ ulici, više nije bilo dvojbe gdje odsjesti, a Googleove karte pokazale su da su Skrjabinov i Puškinov muzej udaljeni svega dvije-tri minute hoda.

Slavna Ulica Arbat u kojoj su glavni protagonisti brojnih ruskih književnih djela doživjeli nezaboravne trenutke

Interdisciplinarnost temeljena na sinesteziji

Zgrada u kojoj je živio Skrjabin danas je cijela prenamijenjena u njegov memorijalni muzej, stoga se u prizemlju nalazi dvorana za komorne koncerte, izlaganja, predavanja i sl., dok je na prvom katu izvorno očuvani Skrjabinov stan zajedno s njegovim Bechsteinovim klavirom, na kojemu su poslije svirali brojni slavni pijanisti (Sofronitski, Neuhaus, Horowitz, Van Cliburn, Pletnjov i dr.). Susjedna je zgrada nedavno također rekonstruirana i adaptirana, tako da se odmah uz muzej nalazi i koncertna dvorana (samo treba proći dvorištem), a vrijedi spomenuti i to da je dvorana skrjabinovski obogaćena svjetlosnim efektima podsjećajući nas da je riječ o vizionaru koji je daleko ispred svoga vremena postavio temelje suvremenog light-showa. Za svoju skladbu Prometej: Poema vatre Skrjabin je skladao i dionicu za svjetlosne orgulje kako bi muzičku harmoniju preveo u strukturu boja, a smatra se da je pod utjecajem sinestezije, fenomena povezivanja različitih osjetila u njihovu međusobnu prožimanju, spoznao kako svaki glazbeni tonalitet ima pripadajuću nijansu (o tomu više u mojoj knjizi Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost). Njegov je sustav boja usklađen s muzičkim kvintnim krugom (razmakom od pet tonova), a temelji se na optici Isaaca Newtona, što je vidljivo na svjetlosnom uređaju s početka 20. stoljeća (slika sa šarenim lampicama).

Moskva kao golema Fibonaccijeva spirala

Ovo mi je putovanje još jednom potvrdilo da je doista poželjno otputovati u grad u kojemu je neki umjetnik stvarao, jer kao što nakon šetnje Pragom postane jasno da Kafkin Preobražaj nije mogao nastati nigdje drugdje, tako u Moskvi postane jasno da Skrjabinove gipke melodijske strukture, u čijoj se kromatici izvođač u bilo kojem trenutku memorijski može izgubiti, svoje podrijetlo možda imaju upravo u urbanističkoj strukturi njegova grada. Doista je bilo teško razviti osjećaj o tomu gdje je sjever, a gdje jug, zapravo u Moskvi se na prvu gotovo nemoguće orijentirati uopće. Stoga kad bih jednom riječju morala opisati Moskvu, bila bi to riječ „vir“. Onoga trenutka kad uroniš u duh i bit toga grada imaš osjećaj da si se, ni sam ne znaš kako, najednom zatekao u golemoj Fibonaccijevoj spirali, i ne preostaje ti drugo nego u ritmu Šostakovičevog Drugog valcera korak po korak zatvarati krug po krug, sve dok se ne nađeš u ishodišnoj točki, a tad ti pred očima zasja sva plameno-živopisna ljepota crkve sv. Vasilija Blaženoga. Mora biti da Ivan Grozni ipak nije bio tako užasan kad je iza sebe ostavio tako bajkovito zdanje, no istog časa kad se teška srca odlučiš udaljiti, shvatiš da se Šostakovičev odmjereni valcer pretvorio u Hačaturjanov sudbonosni tročetvrtinski takt i u tom zamaskiranom ubrzanju još mi uvijek nije jasno kako sam se poslije Crvenog trga našla ispred Boljšoj teatra, jer bila sam sigurna da se nalazi na suprotnoj strani. 

Prolaznost slave

Priča je za danas već postala predugačka, a ni cilj nije bio dokumentirati baš svaki detalj putovanja (još manje kronološkim redoslijedom), koliko prenijeti dašak atmosfere ne bi li možda još netko osim mene poželio i sam otputovati u Moskvu i pobliže se upoznati s likom i djelom umjetnika neobične sudbine, jer malo je tko poput Skrjabina bio tako slavan za života, a brže zaboravljen nakon smrti.