Međunarodne suradnje u zagrebačkom Uredu za kulturu

Zahvaljujući aktivnom znanju francuskog jezika ovog sam proljeća u Gradskom uredu za kulturu bila zadužena primiti gospođu Anne-Sophie Braud koja je francuski ataše za kulturu u Republici Hrvatskoj, a također je zamjenica direktora Francuskog instituta u Zagrebu. Sastanku su nazočili i njezini suradnici iz Francuskog instituta, kao i kolege iz Ministarstva kulture RH i Turističke zajednice grada Zagreba. Tema je bila Outings – projekt interaktivne ulične umjetnosti, čiji je autor francuski umjetnik Julien de Casabiaca, poznat po tomu da putuje u mnoge svjetske gradove kako bi na pročelja zgrada u uvećanom formatu aplicirao odabrane muzejske portrete i tako potaknuo lokalno stanovništvo da se poveže sa zbirkama svojih muzeja. Na oduševljenje zagrebačkoga kulturnog sektora konačno je i Zagreb došao na red za oslikavanje fasada, a umjetnik je za tu prigodu odabrao slavna djela velikoga Vlahe Bukovca.

Courants du Monde – program za frankofone u Parizu

Budući da sam sastanak vodila na francuskom jeziku, a također sam u najkraćemu mogućem roku učinila sve iz svoje nadležnosti neophodno za realizaciju projekta, gospođa Braud pitala me bih li se uz preporuku Francuskog veleposlanstva htjela prijaviti na natječaj za sudjelovanje u međunarodnom programu Courants du monde, koji se u organizaciji Ministarstva kulture Republike Francuske u listopadu održava u Parizu i njegovoj okolici. Kako je riječ o programu osmišljenome za već etablirane profesionalce iz područja kulture i umjetnosti, istog sam trenutka prihvatila tu fantastičnu ponudu naglasivši da sam počašćena biti kandidatkinjom Francuskog veleposlanstva u Zagrebu. Naime, na taj se program nije moguće samostalno prijaviti jer Ministarstvo kulture želi da se prva selekcija odigra prije nego što se u Parizu provede konačni odabir stipendista. Kandidatura je bila iznimno zahtjevna, na čak četrnaest stranica, pri čemu me posebno oduševilo to da je moj angažman odmah bio i nagrađen, što na žalost nije uvijek slučaj u mojoj domovini. Bila sam zapanjena kad mi je francusko Ministarstvo kulture čak mjesec dana prije roka neslužbeno javilo da mi je stipendija odobrena kako slučajno u to vrijeme ne bih prihvatila neku drugu profesionalnu obvezu. Poslije sam doznala da je u uži krug ušlo 80 kandidata iz cijeloga svijeta, od kojih je stipendiju dobilo samo nas 14.

U Ministarstvu kulture u srcu Pariza (nalazi se odmah uz Louvre) svaki je stipendist održao predavanje o kulturi svoje zemlje i vlastitom radu

Predavanja u šesnaest francuskih kulturnih ustanova

Netom prije putovanja dobila sam program koji me oborio s nogu, a doznala sam i da ćemo poslije Pariza nekoliko dana provesti na jugu Francuske u Montpellieru. Kako je tema programa bila Enjeux et mise en œuvre de la politique des publics dans les structures culturelles (Izazovi i provedba javne politike u kulturnim strukturama), u obrazovne je svrhe organiziran ciklus predavanja u čak 16 prestižnih kulturnih ustanova, što je uz umrežavanje sa stipendistima iz dvanaest zemalja svijeta omogućilo stjecanje novih kontakata i u francuskome kulturnom sektoru. Tako smo svi produbili postojeće znanje i stekli nove vještine koje smo poslije mogli prenijeti svojim kolegama, u mojem slučaju ravnateljima zagrebačkih muzeja. Budući da su povrh svega bili omogućeni i individualni susreti s profesionalcima iz triju slavnih kulturnih kuća po vlastitom izboru, odabrala sam Musée Picasso (Pariz), Éditions du Centre Pompidou (Pariz) & ICI—Centre chorégraphique national (Montpellier). Organizatori iz Ministarstva kulture smatrali su da je moj odabir jako ambiciozan i nisu mogli skriti iznenađenje kad sam im javila da mi je odobren čak i termin u izdavačkoj kući Éditions du Centre Pompidou, a zahvaljujući tom sastanku moja knjiga Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost čuva se u arhivi toga poznatoga francuskog izdavača specijaliziranoga za područje kulture i umjetnosti. Osim toga, znala sam da se djela moga omiljenog slikara Alekseja Javljenskoga čuvaju u fundusu Centra Georges Pompidou, stoga sam uz knjigu ostavila i unaprijed pripremljeni prijevod svojeg eseja Muzički ikonostas slikara Alekseja Javljenskoga kako bi bio dostupan svima zainteresiranima za stvaralaštvo toga iznimno zanimljivoga ruskoga modernističkog umjetnika.

Klaviri – lajtmotiv boravka u Parizu

Predavanja su bila tako zgusnuto organizirana da za turistička razgledavanja gotovo uopće nije bilo vremena. Ipak, u pauzama sam uživala skoknuti do omiljenih lokacija (kad sam u Parizu uvijek svratim do Place Vendôme jer je ondje živio pjesnik klavira Frédéric Chopin, a također me baš svaki put iznova fasciniraju elegantne proporcije Eiffelovog tornja). Budući da sam u Parizu do sada ukupno boravila već par mjeseci, svoga novog prijatelja iz Srbije Slobodana Bogojevića povela sam u obilazak jedinu slobodnu subotu koju smo imali na raspolaganju, pri čemu sam htjela da od „grada svjetlosti“ vidi što je moguće više jer je u njemu boravio prvi puta. Oboje smo zaključili da su iznenađenja neizbježna kad lutaš okolo naokolo poput pariškog flaneura, a nenadani susret s dućanom Steinwayevih klavira na adresi 230 Boulevard Saint-Germain bilo mi je jedno od najdražih. Ovog puta klaviri su me pratili tijekom cijelog boravka u Parizu, čak sam kao suvenir u metrou fotografirala plakat kojim su bile najavljene večeri šansone u izvedbi slavnoga francuskog glumca Gérarda Depardieua, no na žalost nisam mogla nazočiti ni jednoj od njih jer su se trebale održati poslije mojeg povratka u Zagreb.

Odškrinuta vrata kako bi još netko doživio isto predivno iskustvo

Ovaj program je toliko dobro organiziran da na dolasku i odlasku svaki stipendist na raspolaganju ima taxi službu, stoga sam neopisivo sretna da su uz moju pomoć preporuku Francuskog veleposlanstva do sad dobile još tri kolegice – jedna iz Knjižnica grada Zagreba, druga iz Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i treća iz Muzeja Mimara – i presretna sam da su sve tri osvojile stipendiju! Otkad sam se vratila želja mi je omogućiti što većem broju zagrebačkih profesionalaca to fantastično iskustvo, pri čemu ipak treba imati na umu da uspjeh ovisi isključivo o ozbiljnosti kandidature – preporuka je tek prvi korak na putu do uspjeha jer prijave stižu iz cijeloga svijeta, a konačni se izbor odvija u Parizu. No ja u naše ljude nimalo ne sumnjam, što se do sad pokazalo posve ispravnim!

Učiniti umjetnika „svojim“

Rano sam otkrila da je mi je Aleksandar Skrjabin najdraži skladatelj zahvaljujući tomu što je moja majka Tatjana Valić Rudan u mojemu ranom djetinjstvu još uvijek bila aktivna pijanistica (poslije je bila profesorica klavira). Uživala sam se igrati pod klavirom nadahnuta njezinim interpretacijama, a vrijedi istaknuti da je od Skrjabinovih skladbi za domaću televiziju snimila Dvije poeme. No unatoč tomu što sam oduvijek podjednako voljela slikarstvo i muziku, i premda sam obožavala mnoga velika imena iz povijesti likovnih umjetnosti, nikako nisam uspijevala pronaći slikara za kojega bih mogla reći da je uistinu „moj“. Tek kad smo jednom prigodom u kasnim večernjim satima majka i ja uz već upaljeni televizor slučajno nabasale na pet-minutnu BBC-jevu emisiju o slikarstvu (svaka je bila posvećena jednom umjetniku) prvi put vidjela sam djela meni do tada nepoznatoga ruskog slikara, koji je živio i radio u Njemačkoj i Švicarskoj. Nikad neću zaboraviti trenutak kad smo obje ostale kao ukopane pod dojmom jedne od njegovih apstraktnih glava, koju je autor emisije znalački povezao s nekom istaknutom ruskom ikonom. Istog časa obje smo sjele i do kraja emisije nijemo upijale platna zagonetne ljepote koja je umjetnik nizao kao da je njima htio dohvatiti beskraj. Od te večeri moj najdraži slikar je široj publici nažalost još uvijek nedovoljno poznat umjetnik Aleksej Javljenski (u zapadnoj literaturi Alexej von Jawlensky).

Virtualna izložba Apstraktnih glava osmišljena za moga doktorskog studija na ALU u Zagrebu (elektronska glazba: Robert Selimović)

Umjetnost je čežnja za Bogom

Aleksej Javljenski (Toržok, 13. ožujka 1864. – Wiesbaden, 15. ožujka 1941.) jedan je od modernih slikara poteklih iz Rusije u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Veći dio svoje umjetničke karijere proveo je u Njemačkoj, u kojoj je svoje slikarstvo podvrgnuo ekspresionističkom i apstraktnom izrazu. Još od studentskih dana bio je povezan s Kandinskim, s kojim je uz Paula Kleea i Lyonela Feiningera bio u skupini Plava četvorka, osnovanoj 1924. godine. Unatoč tomu, ne može ga se identificirati ni s jednim stilskim pokretom – on je bio veliki istraživač duše dvadesetog stoljeća za kojega je umjetnost bila „čežnja za Bogom.“ U prvom slikarskom razdoblju uglavnom je slikao pejzaže, portrete i mrtve prirode, u drugom je bio zaokupljen slikarskim serijama Varijacije na temu krajolika (1914.–1921.), Mistične glave (1917.–1919.), Spasiteljeva lica (1917.–1923.) i Apstraktne glave (1918.–1935.), da bi posljednje umjetničko razdoblje započeo Apstraktniim glavama i dovršio Meditacijama. Danas se slike Alekseja Javljenskoga mogu pronaći u gotovo svim vodećim svjetskim muzejima, a mnoga njegova djela čine stalni umjetnički postav Muzeja grada Wiesbadena (Njemačka) i Muzeja Norton Simon u Pasadeni (SAD).

Sotheby’s Publications

Budući da studenti za vrijeme doktorskog studija obično slijede svoje strasti, nije neobično da sam za temu svoje disertacije odabrala upravo umjetnost Javljenskoga i Skrjabina, a povezala sam ih s trećim meni dragim umjetnikom, pijanistom Ivom Pogorelićem. Poslije sam rezultate svojih istraživanja na višoj literarnoj razini objavila u knjizi eseja naslovljenoj Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, a priča kako je knjiga dospjela u Švicarsku i na web-stranicu moga omiljenog slikara anegdota je koja će me grijati cijeloga života: još dok sam pisala svoj doktorski rad, moj brat Igor Rudan poklonio mi je tri debele knjige o Javljenskom kako bih imala iz čega studirati (Sotheby’s Publications). Tad sam otkrila da je slikarova unuka, gospođa Angelica Jawlensky-Bianconi, u njima napisala brojne tekstove i naravno da sam je u svojem radu citirala.

Susret sa slikarovom unukom

Pomislila sam kako bi gđa. Jawlensky-Bianconi sigurno voljela znati da netko u Hrvatskoj obožava umjetnost njezina djeda i da piše poglavlje svoje disertacije o njegovu serijskom slikarstvu, ali nigdje – ni na internetu ni u knjizi – nisam mogla pronaći nikakav podatak o kontaktu. No kad mi je za potrebe objavljivanja knjige trebalo dopuštenje za tiskanje slika, obratila sam se Alexej von Jawlensky Archivu, čije je sjedište u Locarnu u Švicarskoj, i ljubazno zamolila da mi se dopusti reproducirati niz slika objašnjavajući kako nema smisla publicirati tekst o slikaru bez likovnih priloga. Budući da tada nisam imala pojma hoće li mi ta institucija uopće odgovoriti, što bi zbog zakona o autorskom pravu onemogućilo izdavanje knjige, sastala sam se s prijateljicom Natašom Šakić kako bih se uz kavu oslobodila stresa, jer cijela stvar za mene je bila pitanje života i smrti. Kad smo, još uvijek bez odgovora, već sjele u auto i krenule kući, iznenada smo čule zvuk e-maila i čim sam ga otvorila shvatila sam da mi gđa. Jawlensky-Bianconi osobno odgovara uz prekrasne riječi podrške izražavajući želju da Arhiv otkupi moju knjigu i time podrži moj rad! Nataša i ja vrištale smo od sreće, a auto je na zgražanje slučajnih prolaznika od skakanja jedva održao ravnotežu!

Biti istaknut na web-stranici omiljenog umjetnika – neprocjenjivo iskustvo!

Kad je knjiga konačno bila objavljena u najkraćem je roku stigla u Švicarsku, a Alexej von Jawlensky-Archiv, bez da mi je to najavio, na svojoj je službenoj web-stranici objavio njezin naslov i tako međunarodnoj javnosti otkrio njezino postojanje. Zato sam Muzički ikonostas, poglavlje o slikarstvu Javljenskoga, odmah prevela na engleski i poslala u Švicarsku kako bi moj tekst bio dostupan svima koji poput mene vole i istražuju djelo tog velikana moderne umjetnosti.

Muzika kao početak i kraj mojih istraživanja

Uvijek sam mislila da ću jednom biti muzičar, no nažalost (ili na sreću) sudbina me odvela posve drugim putem. Tako sam prvo diplomirala na Arhitektonskom fakultetu, a doktorski studij upisala sam na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Tad sam pomislila „nije muzička, ali je barem akademija“, a moj prijedlog simultanog istraživanja skladatelja Aleksandra Skrjabna i slikara Alekseja Javljenskoga odmah je dao naslutiti da se interdisciplinarno želim vratiti svojoj prvoj strasti – muzici. Moj mentor, akademik Igor Rončević, rekao mi je da istraživanje također mora biti povezano sa suvremenim kontekstom, jer u protivnom neću zakoračiti u neistraženi prostor niti stvoriti novu stepenicu u svjetskom znanju. Zahvaljujući toj uputi u istraživanje sam uvela još jednoga meni dragog umjetnika, ali ne produktivnoga kao što su to Skrjabin i Javljenski, već reproduktovnoga – svjetski poznatog pijanista Ivu Pogorelića. Pretpostavila sam da će mi upravo njegova umjetnost pomoći prenijeti istraživanje u današnje visoko-reproduktovno doba.

Sinteza pet grana umjetnosti

Ne treba posebno isticati da se moj prijedlog na Akademiji likovnih umjetnosti smatrao najblaže rečeno „malo čudnim“, ali objasnila sam da ću pokazati kako je likovna dionica primjenjiva na sve grane umjetnosti uopće, pa tako i na Pogorelićev pijanizam koji mojoj temi odgovara upravo zato što posjeduje nesvakidašnje bogat kolorit glazbenih tonova. U konačnici, moje likovno djelo (koje je bilo neizbježan završni dio istraživanja i preduvjet za stjecanje titule doktorice umjetnosti) može imati uporište u bilo čemu, pa nije neobično da je moja multidisciplinarna virtualna svjetlosna instalacija na kraju bez ograničenja i bila sintezom istraživanih umjetnika, odabranih čak pet grana umjetnosti (muzike, slikarstva, književnosti, arhitekture i plesa), kao i teorije i filozofije umjetnosti, što sam sve uspješno povezala sa znanošću.

Oduvijek sam obožavala svirati klavir pa mi je poseban doživljaj bio održati promociju svoje prve knjige na Muzičkoj akademiji u Zagrebu

Kromatske fantazije u novoj zgradi Muzičke akademje

U razdoblju od 2012. do 2014. svoja sam istraživanja na nešto višoj literarnoj razini već objavila u nagrađivanom časopisu za književnost, kulturu i znanost Riječi. No u jednom sam trenutku shvatila da svoje tekstove moram objediniti, jer unatoč tomu što ih je moguće čitati neovisno, među njima je ostvarena neraskidiva povezanost koja čitatelja dovodi do zaključka cijelog istraživanja. Kako mi je stil pisanja svojom neponovljivom kritikom brusio g. Andrija Tunjić, urednik časopisa Riječi i vrhunski kazališni kritičar u časopisu Vijenac (ujedno autor niza knjiga), zamolila sam ga da upravo on bude urednikom moje prve knjige.

Potraga za literarnim izrazom

Tek sam u knjizi po vlastitim kriterijima uspjela ostvariti zadovoljavajući literarni izraz, pri čemu sam svoje tekstove nadopunila još nekim spoznajama i poveznicama između raznih grana umjetnosti i do tada nepovezanih umjetničkih djela i njihovih umjetnika. Upravo su kromatske fantazije Skrjabina, Javljenskoga i Pogorelića bile glavnom temom pod čijim sam okriljem pokazala da reproduktivni umjetnici poput produktinih mogu ostvariti apstraktni izraz, stoga je divno bilo promociju organizirati u novoj zgradi Muzičke akademije u Zagrebu, na čijem je krovu instalacija u duginim bojama kojima sam i ja na naslovnici svoje knjige „obojila“ crno-bijele klavirske tipke. Takav je dizajn pokazao da su Skrjabinove svjetlosne orgulje bile lajtmotiv mojih istraživanja, a silueta klavira pružila je utočište vrlo dugačkom podnaslovu moje knjige.

Govornici briljirali originalnim interpretacijama istog djela

Naslov moje knjige je Apstraktna reproduktivna kao produktivna umjetnost: Kromatske fantazije skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića, a sadržajem sam htjela pokazati da reproduktivni umjetnici poput produktivnih mogu ostvariti neprepoznatljivost originala, unatoč tomu što napisano djelo moraju poštovati u cijelosti. Kad jednom krenu rastvarati izvorno djelo, na raspolaganju poput slikara imaju beskonačne nijanse glazbenih tonova, što je prof. Ljubomir Gašparović odabrao za nit vodilju kad je Skrjabinovu kompoziciju Feuillet d’album, op. 58, odsvirao čak dva puta – na početku i na završetku događanja – kako bi pokazao da se ista skladba može svirati do te mjere različito da slušatelj bez upute gotovo neće moći shvatiti da je riječ o istom djelu. Pritom je u svojoj prvoj izvedbi svirao točno kako u knjizi opisujem Skrjabinov skladateljski postupak (pronašao je težište u jednoj noti i sve je ostale dijelove kompozicije organizirao oko toga jednoga jedinog tona), a na kraju je izveo pogorelićevski postupak usporavanja muziciranja, što je preobrazilo kompoziciju u eterični fluxus obojan cijelom paletom nijansi glazbenih tonova.

Elektronska glazba skladana za ovu prigodu

Uz Skrjabinovu muziku za promociju je elektronsku glazbu skladao Robert Selimović, a slušali smo je prilikom ulaska u dvoranu te kao pratnju mojem video-radu naslovljenome Muzički ikonostas slikara ALekseja Javljenskoga. Nazočne je pozdravila predsjednica Matice hrvatske Sisak Đurđica Vuković, nakon čega je prvi govorio urednik Andrija Tunjić prisjećajući se mojih početaka. Zatim je govorio prof. Zlatko Kauzlarić Atač, recenzent knjige (također aktualni voditelj Doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti i predsjednik Povjerenstva za ocjenu i obranu mojeg doktorata), a prof. Gašparović moju je knjigu predstavio jednako zanimljivo kao što je i svirao. Nakon svih i ja sam jedva čekala nešto reći, jer konačno sam se našla u omiljenoj situaciji kad poput reproduktivnog umjetnika mogu interpretirati vlastito djelo. Govor prof. Atača naknadno je objavljen u časopisu Riječi, dok je vijest o promociji prenio Vijenac.

U publici obitelj, kolege i prijatelji

Oduševilo me koliko je ljudi došlo na promociju, jer bila sam svjesna da je riječ o mojoj prvoj knjizi nadajući se kako će dvorana biti barem ugodno popunjena. Zato nisam mogla doći k sebi kad sam vidjela da nema dovoljno stolaca i da će dio publike na dnu dvorane promociju odslušati na nogama! Predivno sam se osjećala uz članove obitelji, brojne prijatelje, ali i moje profesore i kolege, a svoj interes je dolaskom iskazao čak i jedan akademik. Mnogi su na licu mjesta odmah i kupili moju knjigu, a kako do tog trenutka nisam o sebi razmišljala kao o autorici, jedva sam se snašla kad sam poznatima i nepoznatima u knjizi trebala napisati posvetu. Svima zahvaljujem na dolasku, nikad u profesionalnom životu nisam osjetila toliku količinu pozitivne energije!

U publici obitelj, kolege i prijatelji

Oduševilo me koliko je ljudi došlo na promociju, jer bila sam svjesna da je riječ o mojoj prvoj knjizi nadajući se kako će dvorana biti barem ugodno popunjena. Zato nisam mogla doći k sebi kad sam vidjela da nema dovoljno stolaca i da će dio publike na dnu dvorane promociju odslušati na nogama! Predivno sam se osjećala uz članove obitelji, brojne prijatelje, ali i moje profesore i kolege, a svoj interes je dolaskom iskazao čak i jedan akademik. Mnogi su na licu mjesta odmah i kupili moju knjigu, a kako do tog trenutka nisam o sebi razmišljala kao o autorici, jedva sam se snašla kad sam poznatima i nepoznatima u knjizi trebala napisati posvetu. Svima zahvaljujem na dolasku, nikad u profesionalnom životu nisam osjetila toliku količinu pozitivne energije!

Sinteza Skrjabina, Javljenskoga i Pogorelića u multidisciplinarnoj instalaciji

U dijelu ove web-stranice posvećenome mojem doktorskom radu moguće je vidjeti kako je istraživanje umjetničkih ostvarenja skladatelja Aleksandra Skrjabina, slikara Alekseja Javljenskoga i pijanista Ive Pogorelića bilo tek uvod u praktični rad, kojim sam htjela ostvariti sintezu svih spoznaja proizišlih ih čak pet grana umjetnosti (slikarstva, muzike, književnosti, arhitekture i plesa), ali također iz teorije i filozofije umjetnosti, kao i iz znanosti. Prijenos znanja doveo me do boljeg razumijevanja umjetnosti i brojnih umjetničkih praksa te mi je pomogao izgraditi koncept vlastita umjetničkog djela kojim sam ostvarila konačnu dijalektičku sintezu i time dovršila svoje istraživanje. Tako je u apstraktnom virtualnom prostoru nastala multidisciplinarna svjetlosna instalacija kojom sam od odabranih nepovezanih umjetnika ostvarila novu kreativnu cjelinu, a osmišljena je za Pogorelićevo izvođenje Skrjabinovih klavirskih skladbi uz simultanu projekciju slikarske serije Apstraktnih glava.

Multidisciplinarna virtualna svjetnosna instalacija koju sam osmislila za vrijeme doktorskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu

Susret slikarstva i muzike na zajedničkoj pozornici

Instalaciju sam ostvarila u području produktivne umjetnosti reprodukcije, i to kao kontrapunkt međusobno neovisnih ideja dovedenih pod zajedničku konstrukciju. Tako sam omogućila susret slikarstva i muzike na zajedničkoj pozornici, a smjestila sam je na Lugansko jezero zato što su sva tri umjetnika čežnju prema apstrakciji započela iskazivati za boravka u Švicarskoj. Multimedijskim 3D projektiranjem Skrjabinov sam muzički serijalizam vizualno smjestila u prostor, dok sam likovni serijalizam Javljenskoga smjestila u vrijeme. Istodobno sam ostvarila simulaciju pokreta u sustavu lasera koji reagira na pomak u točki Pogorelićeva težišta tijela, pri čemu su laseri moja interpretacija Skrjabinovog sustava boja temeljena na muzičkome kvintnom krugu i optici Isaaca Newtona. Kako se projekt neće ostvariti u zbilji, gdje bi stvarni umjetnici uistinu ostvarili svoje uloge, sve sam komponente instalacije realizirala samostalno, što znači da sam uz vizualno rješenje i kompjutorsko projektiranje sama na klaviru izvela i Skrjabinovu kompoziciju Feuillet d’album op. 58, unatoč tomu što je instalacija osmišljena za Pogorelićevo izvođenje Skrjabinovih klavirskih skladbi.

Projekcija na međunarodnom festivalu video-umjetnosti

Nikako nisam htjela da moj video-rad nakon projekcije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završi u ropotarnici neke arhive, stoga me oduševilo kad je organizacija International ArtExpo u suradnji s MECA-om (Mediterráneo Centro Artístico) selektirala moj rad za prikazivanje na Međunarodnom festivalu eksperimentalne video-umjetnosti Pixels of Identities, koji se u listopadu 2014. održao u Muzeju grada Almerije u Španjolskoj. Taj je muzej 2004. osvojio dvije nagrade (PAD and ARCO), a zgrada muzeja je 2005. bila finalistom na natječaju Fostering Arts and Design (FAD) Awards. Također, Muzej je 2008. osvojio počasnu nagradu na natječaju za Europski muzej godine (u organizaciji Europskoga muzejskog foruma), a kako je riječ o javnoj instituciji osnovanoj 1934., svoj je 80. rođendan slavio upravo 2014., kad je u sklopu obilježavanja te važne i vrijedne obljetnice projicirana i moja svjetlosna instalacija.

ITSLIQUID intervjuirao odabrane autorice

Kad sam već mislila da je učinjeno sve što je potrebno da priča o mojoj svjetlosnoj instalaciji doživi lijepi završetak, netom prije zatvaranja festivala meni i još jednoj autorici obratio se partner festivala organizacija ITSLIQUID (riječ je o međunarodnoj platformi za suvremenu umjetnost, arhitekturu i dizajn) i zamolio nas za intervju kako bi javnost trajno bila upućena u naš rad koji je njihov stručni tim ocijenio najzanimljivijim.